veliki giclèe tisak 2015; mali giclée tisak 2011
9. novembra 1989. godine su stanovnici Istočnog Berlina, u jedinstvenom historijskom momentu nesigurnosti režima Njemačke demokratske republike (DDR), srušili Berlinski zid i krenuli prema zapadnom dijelu grada, vođeni osjećanjem euforije. Jedanaest mjeseci kasnije, tačnije, 3. oktobra 1990., priključivanjem Njemačke demokratske republike (DDR) Saveznoj Republici Njemačkoj zapečaćen je kraj komunističke vladavine na tlu Njemačke. Između ova dva datuma, DDR je formalno postojala, ali je ipak bila drugačija nego prije: njezina je valuta mogla biti zamijenjena za njemačku marku u odnosu 1: 2, i na snazi je bila sloboda putovanja i kretanja kroz Njemačku. Stoga sam odlučio da sa partnericom Manuelom provedem ljetni odmor u Berlinu. Stanovali smo u stanu jedne prijateljice u dijelu grada po imenu Kreuzberg. Bivša granična četvrt Zapadnog Berlina odjednom se našla usred otvorenog grada. Sa našim sinom rođenim 29. marta, dakle za vrijeme prekretnice, u korpici za bebe, vozili smo se biciklima kroz pusti krajolik koji se poput koridora prostirao velikim gradom. Bivši „najmodernije“ granično utvrđenje na svijetu – sa zonom smrti, psima, noćnim osvjetljenjem, dvostrukim betonskim zidom, bodljikavom žicom, minama i patrolirajućim graničnim vojnicima koji su imali pravo da upotrebljavaju vatreno oružje – sada je bilo samo pusti komad zemljišta, sačinjen od brandenburškog pijeska i ostataka nekadašnje tehnologije nadzora koja više nije bila opasna.
Meni je bilo jasno da ovaj ludi pejzaž može u istoj formi opstati tek neko vrijeme. I zaista, on se sada,nakon izgradnje u posljednjoj četvrti stoljeća, nigdje više ne može prepoznati. Grad ga je prebolio i ujedinio se. Putanja bivšeg „antifašističkog zaštitnoga zida“ prepoznatljiva je samo na mjestima gdje se nalaze spomen-obilježja.
Zaista smo slikali neobične slike, na tom godišnjem odmoru u Berlinu 1990. godine! One dokumentuju kraj neprirodne podjele grada i države, a istovremeno su tabula rasa novog početka. Nekadašnji put smrti postao je gradilište i mjesto gdje se planira proširenje grada. Gradska pustinja je ujedno bila prizor fantazije o budućnosti.
Pogled 25 godina unazad rastužuje. Tad je bilo toliko novih početaka. Toliko nade! Ali nisu svi ružičasti snovi mogli sazreti, ni u Njemačkoj, ni u Evropi, niti na svijetu. Rat u Jugoslaviji je bio prvi zastrašujući prigušivač naše euforije.
Naša tri mjeseca stara beba, koju smo vozali ovim bitnim krajolikom, činila nam se kao simbol novog početka Njemačke. Danas to „dijete“ ima 25 godina, toliko godina kao i novo Njemačko jedinstvo.
Ova izložba koju ovdje predstavljam baca romantičan pogled na historijski trenutak koji je bio prepun radosnih iščekivanja. Za moje poimanje su to „lijepe“ slike.
Za vrijeme preokreta 1990. godine ostvaren je naizgled nerealan san. Berlinski zid, koji me od izgradnje 13. augusta 1961. godine odvajao od prijatelja i porodice, a prije čije sam izgradnje kao osamnaestogodišnjak preselio na Zapad, pao je još za vrijeme mog života. Sada je sve trebalo biti bolje. Nema više hladnog rata, razoružavanje na cijelom svijetu, smirenje sukoba svugdje, težnja za srećom i blagostanjem umjesto moći i vladavine ideologija. Tome smo se nadali. To smo željeli.